Šta znamo o ženama bez partnera i BMPO?

Jedna od tema o kojoj se retko priča, od koje se okreće glava i pred kojom se zatvaraju oči, tema o kojoj se ćuti, osim verovatno u medicinskim krugovima. Target ove priče su ŽENE BEZ PARTNERA koje žele da imaju decu. Tema sa margine. Ili žene? Svakako, u njih uperen prst. Neretko ovo društvo ne želi da zna mnogo o njima, zato što ne želi da razume i prihvati. Još jedan veliki tabu.

Pre svega, zašto su žene? Neke ne žele partnera, ne žele pošto-poto da budu sa nekim samo zbog potomstva, ali im to ne oduzima pravo da žele da ga imaju. Loša iskustva u partnerskim odnosima, prekinute veze, pridružene bolesti zbog kojih ne žele da ti partneri s njima prolaze kroz neka teška iskustva iako im je podrška potrbna; ili isti ti partneri koji iz tih istih razloga ne žele da budu uz nekoga ko zbog određenih zdravstvenih problema može imati tešku i rizičnu trudnoću; partneri koji već imaju decu i ne žele više dece… Žene koje jednostavno žele da odu na donaciju spermatozoida zato što žele da rode, ali ne žele, ne mogu i/li nemaju partnera iz bilo kog drugog razloga. Zar je uopšte bitno?

Bez ikakve intencije da se o muškarcima govori na loš način i da se iz nekog razloga okrivljuju, trenutno govorimo samo o ženama u ovoj situaciji. Zašto biraju „samoću“ i koja je njena cena.

Bitne i ujedno tužne i tragične su sve ove situacije koje su nedovoljno prihvaćene u našem društvu, jel se žene sa detetom bez muškarca na sebi svojstven način i dalje diskriminišu. Žene koje nemaju partnera, a žele da imaju dete, svakako intrigiraju društvo i potajno su tema interesovanja. Kao svaki drugi tabu. Tu je i onaj čuveni sat koji kucka i vreme koje neumetno teče i ujedno uliva stah da se neće naći partner, ili adekvatno rešenje da se ostvare u onome što najviše žele. Imamo li kao društvo razumevanja za taj strah? Imamo li kako sistem sredstava da im ponudimo mogućnost koju neretko traže van granica matične zemlje, uz enormne troškove?

Ako je neko sam, odlučio je da živi sam ili je prinuđen na takav način života (iako bi možda želeo nešto sasvim drugačije) nipošto ne bi smelo da umanji njegovu mogućnost da bude roditelj, da mu se pruži kvalitetno lečenje, ako za to postoji potreba, ali i sistemska podrška kao i podrška zdravstvenih institucija u kojima bi mogle da ispune svoju želju. Jedino im ona ne fali. Želja.

Predrasuda br. 1: žena je sama zato što je to zaslužila. “Ma ona je razmažena, ima visoke kriterijume, niko joj nevalja, svakome nađe manu, zato je i sama”…Nebrojano puta ste to čuli. Da li je baš tako? Ne osporavamo pojedinačne slučajeve, ali nemojmo generalizovati. 

Predrasuda br. 2: žena je sama zato što joj je bitnija karijera. Školovala se, doškolobvavala, putovala, usavršavala, zaposlila, menjala poslove, prihvatala ponuđene po svaku cenu da ga ne izgubi, često zbog onog nepristojnog pitanja na intervjuima “da li planirate da rađate u narednih par godina?”; da bi spasla posao i egzistenciju. Ipak, na kraju ne znamo kakav je čiji život, neretko se takođe veruje da je “jurila karijeru i nije mislila na porodicu i potomstvo kada je trebalo”. Da li je baš tako? Sigurno da ne.

Da li pomislimo nekada o tome da je neka žena možda bila u dugogodišnjoj vezi, želela dete, ali je došlo do prekida veze (razlozi su apsolutno nebitni), ostala sama i teško nalazi novog partnera. Bio u pitanju muškarac ili žena, pronalaženje partnera nije ni lako ni jednostavno, neminovno se šanse za ovakvu potrebu smanjuju godinama, pa u koliko su prošle one “najbolje godine” i žena je ostala sama, ne znači da treba da ostane i bez deteta, zar ne?

Kao neko nepisano pravilo, u našim krajevima, na području gde živimo, i dalje je ostalo uvrežena ona slika idealne porodice-mama, tata i dete/deca. Kučica u cveću i pas. Kao na filmu. Sve je to lepo. I poželjno, za večinu od nas. Ali, da li to svi možemo (danas) sebi da priuštimo? Da li je greh ili žrtva u koliko žena koja je “solo” želi sama da rodi, podiže i vaspitava svoje dete? Možemo li da razumemo žene koje same žele da dobiju dete, bez svaljivanja krivice na bilo koga i bilo šta, bez stereotipa i predrasuda? Čini mi se, teško.

Za mnoge teme smo i dalje zastrašujuće konzervativna sredina. Teško prihvatamo, ili samo prividno prihvatamo različitosti i dalje duboko u sebi gajeći dobro ustaljeno kolektivno nesvesno, pa se neretko čudimo nečemu čemu za čuđenje nema mesta; volimo da sažaljevamo i budemo sažaljevani, naše su muke najveće i najteže. A jednoj ženi koja je sama treba sve samo ne sažaljenje, čuđenje i naše tugaljivo podpirivanje “muke i težine koju živi tako sama”. Žene koje su same su ustvari jake, borbene, nezavisne, odlučne, rarcionalne, emotivno i psihički zrele, samosvesne i spremne da jednog dana svom detetu objasne zašto su se odlučile na takav korak i to u teškim vremenima u kojima decenijama živimo. Ona na svojim nogama čvrsto stoji sama i bez potpore partnera. Što ne znači da ga možda ne bi želela i da joj ne bi bilo lakše (možda i ne bi).

Kao društvo sebi dajemo previše slobode, počevši od poduge liste pitanja koja preterano zadiru u tuđu intimu, bez obzira da li se ista postavljaju pojedincu ili paru. “Koliko godina imaš; O čemu misliš; Vidi kako je ona; Zašto nemaš momka; Nađi devojku; Moraš da se udaš; Do kada mislite da se vodate (kao da smo stoka) tako u nedogled; Mislite li da se uzimate; Kada će svadba; Razmišljate li o bebi; Ti još nisi trudna; A da onaj tvoj nema problem; Izgleda da onoj tvojoj nešto fali; A da vam preporučim ja jednog dobrog specijalistu?” A onda ako se i desi, “Kada će drugo?”. Pa sve Jovo na novo. A da ne pomiljemo neke tabue koji se još uvek javno ne smeju ni izgovoriti-seksualna orijentacija. Naizgled dobronamerno, ali u istinu vrlo grubo osuđujemo ono što se ne uklapa u kalup u kome su živele generacije oko i pre nas.

Zamislite scenu jeden uobičajne slave, svadbe, veselja gde posle sijaseta ovakvih pitanja i rešetanja kao kalašljikovim, ista ta sama žena ustane i odlučno izgovori pred svima-DA, JA ŽELIM DETE, I RODIĆU GA. ZAMRZLA SAM SVOJE JAJNE ĆELIJE KADA JE BILO POTREBNO I ODLUČILA SE NA (NE)POZNATOG DONORA SPERMATOZOIDA I ČEKAM NA VANTELESNU OPLODNJU. BOMBA!!!

Kako mislite da bi ovo bilo prihvaćeno? Da li bi bila prihvaćena sa divljenjem i strahopoštovanjem ili bi naišla na osudu? Budimo iskreni. Da, i jedno i drugo, ali ko je ovde u manjini, a ko u većini? Kao pojedinca, jednu ženu to ne bi trebalo da pogađa. Ne, ukoliko ima jasnu viziju ispred sebe. Ali je nemoguće da se ne oseti pogođenom. “Lako” ćemo sa pitanjima i odgovorima okoline. To su naše interne bitke.

Vratimo se na početno i krucijalno pitanje svih pitanja. Kako žena koja je sama, bez partnera može da ispuni sebi želju i bude nazvana mamom?

Da bi postala majka, žena bez partnera mora da se podvrgne vantelesnoj oplodnji, nizu priprema, analiza i pregleda pre same VTO, koja nije ništa različitija od “uobičajne” kada se radi sa sopstvenim ćelijama. Jedina je razlika što se ovde koriste spermatozoidi ANONIMNOG DONORA i u tome što imamo samo određene podatke o donoru. One najbitnije!!! Donacija je, kako kod nas, tako i u inostranstvu, anonimna, ali postoje zemlje koje dozvoljavaju tzv. “slobodnu/otvorenu” donaciju gde se zna mnogo više o donoru. Bilo kako bilo, anonimni ili otvoreni donor NEMA NIKAKVA PRAVA NAD DETETOM. Dete biološki jeste njegovo, ali zakonski ne, jel se on doniranjem odriče svih prava. Donori su uglavnom mladi ljudi i u klinikama gde ostavljaju biološki materijal, rade detaljne zdravstvene preglede. Tek nakon detaljne provere samog donora kao i njegovog materijala, neko može postati donor.

U Srbiji je zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji donet maja 2017. godine. i dozvolio ženama (dozvolio!!!) da se podvrgnu ovoj proceduri, ali i pored ove zakonske regulative ispostavilo se da nema mnogo donora zbog čega se ova procedura ne primenjuje u praksi, Iako je maja 2019. godine otvorena prva banka reprodutivnih ćelija u Srbiji. Dakle, žene bez partnera su ponovo na dnu lestvice, pa se iz tih razloga odlučuju na još teži način da dođu do potomstva-tako što se obraćaju raznim inostranim klinikama koje se nalaze pretežno u Grčkoj, na Kipru, u Makedoniji, Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Belorusiji, kao i mnoge druge gde je doniranje materijala ženama koje su same prestala da bude ili je makar u manjoj meri tabu tema. Na žalost, iznova se vraćamo na ono “to tamo negde…tamo može…” (iako košta i to poprilično), ali se postavlja pitanje, da li se neko u ovoj zemlji zapitao ili ne daj Bože zabrinuo zašto nam žene odlaze tamo negde ovim povodom, kao što se vodi briga da nam ne odlaze mladi, ne odlaze lekari, ne odlaze stručnjaci iz mnogih drugih odlasti, ne odlaze zanatlije itd. Strašno je (kada se o njima radi), verujemo da je strašno i kada se radi o ženama koje svoje najlepše životno iskustvo u životu, koje je u startu nepredvidivo, može biti i neuspešno, može se i ponavljati (“koliko para toliko muzike), otpočinju tamo negde same. Da, tako su same izabrale, neko bi rekao. Da li imaju pravo na pomoć matične države po ovom pitanju? Nije dovoljno reći da put nađe svako ko zna kuda je pošao. Potrebno je i pokrenuti inicijativu da ako je zakon več donešen, i uđe u upotrebu.

Mi ipak još uvek seks, seksualni odnos i sve što s njim ulazi u kontekst zovemo “onim stvarima”, tužno neprikladnim infantilnim sinonimima ili što je još gore-vulgarnostima, pa nije čudno što su ovakve teme na ovim prostorima i marginalizovane, što se smatraju nečijom „sramotom“, “španskim selima”, „životnim neuspehom koji se mora ostvariti na drugačiji način“ itd…

PROBUDIMO SE I POMOZIMO ŽENAMA KOJE SAMO ŽELE DA BUDU MAJKE, PA MAKAR I SAME-DA TO NA KRAJU USPEŠNO I POSTANU!

Nastavićemo o VTO i srodnim temama….